Četvrtak, 22. kolovoza 2013.
Ljetni period je vrlo pogodan za planinarenje u Alpama. Svake godine u Kamniško -Savinjskim i Julijskim Alpama provedem najmanje 7 do 10 dana. Tako i ove godine nastojim iskoristiti lijepi dan i popeti se na jedan od vrhova. Ovog puta izbor je pao na Prisojnik ili (Prisank) – (uspon po Hanzovoj poti, a spust po Kopišćarjevoj kroz Prednje okno). Tim više, što nisam ostvario plan uspona na Prisojnik 2011, zbog svoje osobne nezgode koja se dogodila na Špiku i prijeloma zgloba desne noge. Kada mi se to dogodilo mislio sam u prvom trenutku da više nikada neću planinariti. No, kako je vrijeme prolazilo i nakon mog oporavka, shvaćam, da sam duboko i neizlječivo inficiran u planine i planinarenje.
Što je uspon na vrh neke planine teži i zahtjevniji, to je izazov veći. Beskrajno, uživam u tom izazovnom penjanju i ozračju planine koje spaja jezu, napor, umor, strah, opasnost, ljepotu divljine i poglede koje nikakve riječi ne mogu opisati niti ih fotografija može istinski dočarati.
Hanzova pot je vrlo zahtjevna i potrebna je dobra fizička kondicija. Obzirom, da se prelazi preko ledenjaka, ima dosta vertikalnih uspona po stijenama, osiguranim sajlama i klinovima (ferrata), prolaza kroz ždrijela, police i preko uskih vršnih grebena…. Za hodanje po takvim planinarskim putovima preporuča se imati svu potrebnu opremu koja će pomoći da se s kacigom na glavi, alpinističkim pojasom i kompletom za samoosiguranje za „ukapčanje“ za sajlu, lakše i sigurnije krećemo takvim putom. Rukavice za penjanje su važne za zaštitu ruku zbog hvatanja za sajle koje mogu biti oštećene, a i održavanja topline prstiju za vrijeme penjanja. Pored tog standardnog osiguranja za Hanzovu pot potrebno je imati dereze i cepin.
Prvobitni dogovor za uspon na Prisojnik bio je sa Fedorom, iz opravdanih razloga je izostao. Odlučio sam se popeti sam, i ako nerado to činim. No, imao sam na umu da ću sresti nekoga od planinara koji imaju isti cilj. I doista, tako je i bilo. Na parkiralištu Koče na Gozdu upoznao sam 2 ljubazna planinara iz Slovenije, to su: gospodin Stane Merela i Klemen Kkralj (dobro je napisano sa 2 Kk), sa istim ciljem. Krenuli smo zajedno.
Pogled na Prisojnik sa Mojstrovke
Zajednička fotografija na parkiralištu ispred koče na Gozdu. S desna na lijevo Stane Merela, Klemen Kkralj i moja malenkost.
PRISTUP AUTOMOBILOM (do koče na Gozdu - Vršič)
Put iz smjera Ike - Opatija vodi preko graničnog prijelaza Rupa, Ilirske Bistrice do Postojne, od kuda nastavlja u autocestom u smjeru Ljubljane, Kranja i Jesenica do izlaza s autoceste na čvoru za Kranjsku Goru. Od tog izlaza dalje lokalnom cestom 201 do Kranjske Gore. Od Kranjske Gore lokalnom cestom 206 do koče na Gozdu - Vršič. Dužina puta 235 km. Vrijeme vožnje 2 h i 58 minuta.
ISHODIŠTE POHODA – SMJER KRETANJA (s karakterističnim putnim točkama)
Koča na Gozdu (1226 m), vrh Prisojnik (2547 m). Spust Kopiščarjevom poti – (ferrati) kroz Prednje okno (2314 m), te Tičarjev dom na Vršiču ( m). Dužina staze 16 km. Visinska razlika pri usponu 1321 m, a pri spustu 927 m. Vrijeme uspona po Hanzovoj poti 4 h i 40 minuta. Vrijeme spusta po Kopiščarjevoj poti 4 h i 20 minuta. Ukupno vrijeme 9 h.
Opis puta
Sa parkirališta ispred Koče na Gozdu krenuli smo u 7 h i 30 minuta. Nakon par minuta hoda po asfaltnoj cesti, dolazimo do smjerokaza, koji nas upućuje po Hanzovoj poti na Prisojnik.
Smjerokaz - Hanzova pot na Prisank ili Prisojnik. Oficijelno vrijeme uspona je 5 h. To treba uzeti sa rezervom (nama je trebalo 4 h i 40 minuta), iz više razloga: jedan od njih je fizička spremnost svakog penjača. Drugi razlog koji je meni bitan je - uživanje na usponu i pogledima na divlju ljepotu planine koja je rijetkim dostupna, fotografiranje, te kvaliteta doživljaja koju nastojim barem malo dočarati i prenijeti na blog. Nema nikakve koristi od toga ako pognute glave gledaš svoja stopala i nastojiš doći čim prije do vrha i ništa ne vidjeti i doživjeti.
Prvim dijelom, nakratko, staza vodi kroz šumu, a potom skreće lijevo i prelazi (u ovom trenutku) suho korito Pišnice. Nakon toga započinje penjanje serpentinama umjerenim usponom po siparu prema stijeni niz koju se slijeva slap.
Na početku staze iznad korita suhe Pišnice
Uspon po stijeni je osiguran sa sajlom i klinovima, nakon kratke vertikale put skreće desno i po osiguranoj polici dovodi nas do manjeg grebena sa kojeg se treba strmo spustiti i prijeći mokri žlijeb slapa.
Prvi manji slap
Strmi osigurani spust i prelazak žlijeba slapa
Tu treba pripaziti nekoliko metara, budući je taj dio puta mokar i sklizak, a uska staza visi prema padini. Nakon prelaska žlijeba nastavljamo desno po osiguranoj polici i ubrzo izlazimo na strmi dio padine obrastao u travu i klekovinu. Iako lakši, ovakav dio puta može biti vrlo opasan, zato što se čovjek opusti i dovoljno je malo nepažnje, jer svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijena.
Na stazi u kombinaciji trave i klekovine
Nakon nekog vremena pred nama se ukazuje Hudičev slap, koja izvire iz stijene ispod ledenjaka pod Hudičevim Steberom.
Drugi - Hudičev slap
Od slapa ponovo nas čeka ulaz u stijenu, priječeći je po desnoj strani po uskim policama i kršljivom (rahlom i lomljivom) kamenju. Nakon desetak minuta penjanja stijene, dolazimo do mjesta gdje je pričvršćena ploča sa natpisom „Hanzova stena“.
Hanzova stijena
Mnogi drže da je to opasno i ključno mjesto na putu, no, ne bi se moglo reći da je to tako. Sve je dobro osigurano sajlama i klinovima, pa smatram da tu ne vreba nikakva posebna opasnost. Po mom mišljenju ima mnogo opasnijih mjesta koja su bez osiguranja.
Po ferrati na Hanzovoj stijeni
Nakon izlaska iz Hanzove stijene po uskoj polici put vodi desno i dovodi nas do mjesta gdje je postavljen kipić „Sv. Marije“ (na stijeni je ispisana nadmorska visina 1600 m).
Ispod kipa Sv. Marije postavljena je ploča na kojoj je ispisano „PLANINCEM V VARSTVO - HANZU V SPOMEN“. Nastavljamo dalje do vrha grebena, od kuda slijedi spust do ledenjaka pod Hudičevim steberom. Odlažemo ruksake, stavljamo dereze, cepin u ruke i slijedi prelazak. Ledenjak je prilično velik, no, nije se potrebno njime uspinjati već ga prečimo i prelazimo na drugu njegovu stranu.
Prijelaz preko ledenjaka
Prelaskom na drugu stranu ledenjaka, staza vodi u desno uspinjući se oštro po kamenjaru, a potom izlazi na manju zaravan obraslom travom i arišem.
Na zaravni pod Turnom
Kako vrijeme odmiče, tako je sve više oblaka koji pokrivaju vrhove i skrivaju vidike. Ispred nas stoji veliki komad stijene, doima se da svaki trenutak može otklizati i otkotrljati prema ledenjaku.
Odlomljena stijena položena na siparu stvara nelagodu od pomisli da može svakog trenutka krenuti nizbrdo. Put dalje nastavlja policama ispod „stebera“ zvanog Turn, blago se uspinjući do male padine obrasle u travu i nisku borovinu. Na tom dijelu dolazimo do raskrižja putova na nadmorskoj visini od 1800 m.
Raskrižje putova
Desno po Hanzavoj poti staza vodi do Prednjeg Okna ( 1 h i 30 minuta) i spaja se na Kopiščarjevu pot, koja dalje vodi do vrha Prisojnika. Mi skrećemo lijevo po Hanzovoj poti prema vrhu (2 h i 30 minuta). Dalje put nas vodi po kojekakvim okomitim, kršljivim, osiguranim i neosiguranim stijenama, tako da je užitak veći u raznolikosti uspona koji povećava adrenalin.
Na kršljivom i strmom dijelu staze
Na stazi koja je samo jednim dijelom osigurana, a hoda se na samom rubu provalije. Tako nakon nekog vremena dolazimo do manje zahtjevnog puta u pozadini Turna, na kojem se nalazi nekoliko manjih ledenjaka. Taj dio puta po siparu prolazimo sa lakoćom ispod ledenjaka, a zatim penjući se iznad njih, ulazimo u strmiju i široku kršljivu policu koja nas dovodi do prijevoja podno vrha Hudičevog Štebera.
Pogled u nazad na snježišta i sipar sa prijevoja podno Hudičevog Štebera.
Sa ovog prijevoja pružaju se lijepi vidici za lijepa i sunčana vremena, ovog puta nismo imali tu sreću. Pogled nam skrivaju oblaci. Uspio sam napraviti nekoliko snimaka u trenutku kada je bilo manje oblaka .
Pogled na greben i vrh Špika i Škrlatice
Pogled na Poštarski i Tičarjev dom na Vršiču
Na ovom prijevoju nalazi se limena kutija s upisnom knjigom. Od tu, nastavljamo uspon po visokoj okomitoj stijeni osiguranom sajlom i klinovima. To je uspon po tvz. Hudičevom žljebu ili kaminu.
Kutija sa upisnom knjigom
Uspon je osiguran sa klinovima i sajlom
Izlaskom iz Hudičeva žlijeba put nas vodi desno neosiguranim strmim policama prema zapadu. Polica je dovoljno široka ali je rahla i kršljiva i zahtijeva više opreza. Tako, prolazimo ispod velike pećine, koja podsjeća na „okno“. Put potom skreće lijevo po vrlo strmoj kamenoj padini.
Pogled na pećinu sličnu prednjem oknu
Ova dionica puta je prilično duga i nije osigurana pa zahtijeva više pažnje, penjačke vještine i iskustva. Na ovom dijelu hoda se četveronoške, stijena pruža široku mogućnost gazišta, hvatova i stepenica pa predstavlja pravi užitak penjanja.
Na neosiguranom dijelu staze, gdje je potrebna uporaba ruku (četveronoške)
Pogled sa staze na divokoze (Gams) na prijevoju između dvije stijene
Naša prisutnost nije ih uznemirila i narušila njihov mir. Nakon nekog vremena dolazimo na greben pod vršnu stijenu. Dolaskom na greben pred nama se otvara prekrasna panorama. Vrijeme je malo bolje ali još ima previše oblaka.
Pogled na Kranjsku Goru
Od ovog prijevoja preostaje nam samo vršna stijena. Ovaj dio staze je težak i opasan. Prvo se uspinjemo okomito po stijeni uz pomoć klanfi i sajle do vrha, a potom desno priječimo stijenu držeći se za sajlu i oslanjajući se nogama na klinove koji su dobro raspoređeni.
Uspon po vršnoj stijeni uz pomoć sajle i klanfi - (željezne stepenice)
Bočni prelazak po stijeni držeći se za sajlu i oslanjajući se nogama na klinove.
Nakon toga preostaje nam još dva odvojena prolaza uz okomiti uspon i eto nas na vrhu Prisojnika.
Uspon kroz kamin podno vrha
Uspon po žljebu pred sam vrh
Na vrh Prisojnika (2547 m) dolazimo točno u 12 h i 10 minuta. Na vrhu smo zatekli desetak planinara koji su došli iz drugog pravca. Pa Hanzovoj poti sreli smo samo jednog planinara. Sa vrha Prisojnika prelijep je pogled na sve strane svijeta. Ovog puta, oblaci su skrili tu ljepotu Alpskih vrhova od našeg pogleda. Pored planinara koji odmaraju, tu su i kavke koje nam prave društvo čekajući da i one dobiju svoj dio kolača.
Hranim kavke koje mi jedu iz ruke
Pogled na Razor
Zajednička fotografija na vrhu Prisojnika
Na vrhu se ne zadržavamo mnogo zbog slabijeg vidika, svega pola sata koliko nam je trebalo da se odmorimo i marendamo, da se utisnu žigovi na potrebna mjesta u planinarske dnevnike. Za spust smo odabrali ferratu - „Kopiščarjevu pot“, koja slovi za tehnički najzahtjevniji osigurani penjački put u Slovenskim Alpama. Spust započinjemo u 12 h i 40 minuta po južnoj strani i nakon pet minuta hoda dolazimo do smjerokaza i križanja putova.
Smjerokaz koji nas upućuje na Vršič preko Prednjeg okna. Lijevo put se odvaja i vodi preko Mlinarice i na drugo okno. Na ovom raskrižju skrećemo desno po markiranom putu koji preči vršne padine Prisojnika, spuštajući se prema grebenu.
Bočni spust prema grebenu
Sve što se više spuštamo vidici su sve bolji i ako se oblaci i dalje zadržavaju po vrhovima.
Pogled na veličanstveni vrh Prisojnika
Pogled prema vrhu Prisojnika
Put nastavljamo dalje po otvorenom i razvidnom grebenu na sve strane.
Pri spustu na stazi po grebenu
Nakon 1 sat hoda dolazimo do raskrižja putova: ravno po južnoj strani staza vodi do Vršiča, a desno po Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Spust kroz okno po 15 metarskoj glatkoj stijeni osigurano klinovima i sajlom
Pri dnu stijene
Pogled kroz okno
Nakon spusta po kamenoj litici našli smo se u vrlo opasnom dijelu okna, gdje se staza spušta vrlo strmo po mokrom, skliskom i kršljivom dijelu puta, bez osiguranja. Hodamo polako i oprezno, kako ne bi došlo do klizanja i odronjavanja kamenja.
Na kršljivom dijelu staze kroz okno. Na dnu te pećine osjećate se jako sitnim i nemoćnim. Nakon izlaska iz pećine još jedan pogled unazad na okno.
Okno i sa njegove lijeve strane - kameno lice starca sa bradom (ako ste umjetnička duša to ćete vidjeti – moguće da na fotografiji i nije toliko izraženo nego kad gledate uživo). Prolaskom kroz okno nastavljamo spust po kršljivom i vrlo strmom dijelu staze, gdje je odronjavanje kamena vrlo česta pojava. Na našem spustu imali smo dva puta odronjavanje kamenja, kojeg su prouzročili nepažljivi planinari koji su se penjali iznad nas. Na svu sreću, dobro je prošlo, nije bilo problema. U ovakvim situacijama da te i manji kamenčić pogodi u glavu ni kaciga – ćelada ne bi pomogla.
Pogled sa staze na greben Mojstrovke i na Poštarski dom na Vršiču
U nastavku puta slijedi prava avantura po vrlo atraktivnim vertikalnim stijenama, procjepima, uskim policama, hoda se na rubu provalije, provlačimo se, pužemo po trbuhu između stijena, pa opet vertikala, pa tako sve do izlaska iz stijene. Put je vrlo dinamičan i nadahnjujući, pogledi izvanredni, obzirom da je vrijeme lijepo. Nekoliko fotografija sa tog spusta.
Provlačenje kroz stijene i rupe
Provlačenje kroz stijene, uske otvore i rupe
Puzanje po trbuhu između stijena
Spust po vertikalnim stijenama uz pomoć klinova, klanfi i sajli
Spust po vertikalnim usjecima i procijepima
Napokon, nakon 3 h spusta izašli smo iz stijene na lakši dio puta, sa kojeg se vidi nadasve znamenita i poznata „Ajdovska Deklica“.
Ajdovska Deklica
Na stazi u društvu Ajdovske Deklice iza nas
Kako se sve više spuštamo, sunce po malo odmiče i pod drugim kutom pada na Ajdovsku Deklicu, stvarajući tako „efekt sjene“ostarjele, umorne i usnule Deklice.
Izbrazdano i ostarjelo lice Ajdovske Deklice
Još jedan pogled na greben Mojstrovke
Nastavljamo stazom obraslom travom i niskim arišem do još jednog, zadnjeg spusta po stijeni.
Posljednji spust u podnožje stijene. Dalje, staza nas vodi lijevo kroz travu i šumu ariša do raskrižja putova.
Na stazi kroz šumu ariša
Tako dolazimo do raskrižja: Desno staza vodi po Kopiščarjevoj poti do Erjavčeve koče, a lijevo do Poštarskog i Tičarjevog doma. Mi se odlučujemo krenuti prema Tičarjevu domu na Vršiču, gdje smo dogovorili prijevoz od Vršiča do parkirališta - koče na Gozdu, gdje su parkirani naši automobili. Od ovog raskrižja staza se lagano uspinje do ceste koja desno vodi do Poštarskog doma. Mi nastavljamo put lijevo po makadamskoj cesti do Tičarjevog dama, gdje dolazimo točno u 17 sati.
Tičarjev dom na Vršiču (1620 m)
Dakle, za uspon po Hanzovoj poti do vrha Prisojnika trebalo nam je 4 h i 40 minuta, a za spust po Kopiščarjevoj poti trebalo nam je 4 h i 20 minuta. Ukupno provedeno vrijeme sa svim pauzama trajalo je 9 sati.
U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google Earthu, gpx na topo karti, vertikalni profil staze, te link na album fotografija sa uspona na Prisojnik, koje nisu obuhvaćene ovim putopisom.
Gpx tragovi na Google Earthu
Gpx tragovi na topo karti
Vertikalni profil staze