Najviši vrh poluotoka Pelješca, Sveti Ilija, je brdo koje se zove Zmijsko brdo (Mons vipera) jer su ondje oduvijek bile velike kolonije poskoka – opakih zmija otrovnica. Perunovo brdo je naziv koji potječe iz pretkršćanskog doba kad je vrh bio kultno mjesto staroslavenskog boga gromovnika, a sadašnje ime vrh je dobio po kapeli sv. Ilije. Na vrhu je bila sagrađena kapelica u čast svetom Iliji, ali su je gromovi u više navrata oštetili, a u 19. stoljeću i potpuno porušili. Nakon toga kapelica nije obnavljana. Zmijsko brdo oduvijek je golicalo maštu mještana. Govorilo se kako ondje žive vile te druga čudnovata i tajanstvena bića. No, poznato je i to da su Svetog Iliju nazivali ukletim brdom jer se mnogi s njega nikad nisu vratili.
Poluotok Pelješac zbog svog izdvojenog položaja i visine, neometan višim vrhovima, spada u jedan od najširih i najljepših vidikovaca u hrvatskim planinama.
Pogled na vinograde, Orebić i vrh Sv. Ilija
Na startu – prelijep pogled na Korčulu
Od okretišta Podpišćet započinjemo uspon u 6 h i 23 minute. Dobro uhodana i označena staza vodi nas kroz visoku makiju, koja u ovim ljetnim vrućim mjesecima pruža ugodnu hladovinu. Našem pohodu pridružio se i četvrti član pas „Medo“, koji nas neprekidno prati – trenutak je ispred, trenutak iza nas ili je sa strane, neprekidno nešto istražuje.
Na početku staze
Po ugodnom i svježem jutarnjem danu laganim hodom, nakon 40 minuta dolazimo do male šumarske kućice, koja je postavljena sredinom 80-tih, od strane lovačkog društva za potrebe lova na muflone.
Na poljani ispred stare šumarske kućice i novoizgrađenog prostora. Tu je i raskrižje putova i smjerokaz na kojem je ispisano odredište i vrijeme hoda. Na ovom mjestu staza kojom smo došli od okretišta spaja se sa stazom koja vodi iz Bilopolja.
Raskrižje putova
Od šumarske stare kućice i raskrižja, staza nas dalje vodi kroz borovu šumu sve do planinarskog doma. U nevezanom razgovoru sa Antom našim domaćinom, neprekidno ga zapitkujemo o svemu i svačemu kako bismo doznali što više o Pelješcu i vrhu Sv. Ilije. Tako je došlo pitanje vezano za poskoke, budući je Ante poznat na Pelješcu kao izvrstan poznavatelj poskoka i lovac na njih. Kad su u pitanju poskoci, onda se može kazati: Što je Prpa na Velebitu – to je Ante na Pelješcu. Matija i ja htjeli smo vidjeti poskoka i zamolili Antu da nam to omogući. Rado se odazvao našem pozivu. Radimo malu digresiju, izlazimo sa staze 50_tak m u kamenjar sa niskim raslinjem i pokazuje nam poskoka na grani. U prvi trenutak nisam ga uočio, jer je svoje boje toliko prilagodio boji drva, da je jedva vidljiv (savršenstvo mimikrije).
Jutarnji odmor na grani
Poskoka smo malo uznemirili dodirom štapa, pa se povukao u svoju rupu ispod kamena. Mi se vraćamo na planinarsku stazu i nastavljamo u smjeru planinarskog doma.
Polegnuti dio staze
Staza prolazi kroz borovu šumu sve do planinarskog doma, gdje se ova staza spaja sa onom koja dolazi iz Ruskovića. Od lovačke kućice do planinarskog doma trebalo nam je svega 45 minuta, gdje dolazimo u 7 h i 45 minuta. Ovaj planinarski dom zidan u kamenu, dao je sagraditi Nadvojvoda Karlo von Habsburg, zbog lova na čaglje, te je tom prilikom napravljen i put iz zaseoka Urkunici, kao i pojilo za životinje. Na stotu godišnjicu (2008g.) planinarsko društvo Sv. Ilija iz Orebića uz potporu lokalnih vlasti počelo je sa obnovom kuće. Danas je kuća u potpunosti obnovljena. Nažalost, nije bila danas otvorena. Kućica se nalazi na 800 m n/v.
Planinarski dom (800 m)
Sa druge strane ispred kuće
Prilikom obnove na kući je postavljen reljef Sv. Ilije, kao zaštitnik istoimenog vrha.
Reljef Sv. Ilije
Ispred planinarskog doma zadržavamo se 35 minuta, a potom nastavljamo uspon prema vrhu. Staza još neko vrijeme vodi kroz borovu šumu, a potom prolazi kroz kamenjar i kršku golet obraslu travom i mediteranskim biljem.
Na stazi kroz borovu šumu i nisko raslinje
Nakon desetak minuta hoda dolazimo do natpisa na stijeni koji upućuje do jame. Odlazimo do jame u koju se spuštaju samo speleolozi.
Pogled na otvor i ulaz u jamu. Vraćamo se na stazu koja dalje vodi po kamenjaru sve do vrha. Usput susrećemo veću grupu stranaca koji se vraćaju sa vrha.
Na stazi po kamenjaru
Na vrh Sv. Ilije (n/v 961 m) dolazimo u 8 h i 45 minuta. Ovom prilikom želim istaknuti i diviti se našem domaćinu Antu Kurtovića – Tatuli, da je od okretišta Podpišćet do vrha stigao za 2 h i 22 minuta sa oba umjetna kuka. Na vrhu smo zatekli 2 planinara iz Slovenije i jednog iz Austrije. Sam vrh obilježen je manjim drvenim križom, gomilom kamenja – ostaci kapelice Sv. Ilije iz 17 stoljeća. Na stijeni je ugrađena ploča sa imenom vrha i nadmorskom visinom. Na stijeni je ugrađen metalni žig, a tu je i tuljac sa upisnom knjigom posjetitelja. Sv. Ilija je najviši vrh poluotoka Pelješca. Zbog visine i izdvojenog položaja Pelješca to je jedan od najširih i najljepših vidikovaca u hrvatskim planinama. Prevladava mišljenje među planinarima da je vidik sa Sv. Ilije jedan od najljepših vidika, u konkurenciji svih hrvatskih planinskih vrhova.
Nalazi se na zapadnom kraju poluotoka. Masiv oko vrha Sv. Ilije proteže od sjeveroistočne do jugozapadne obale poluotoka, te je 6,5 km dug i oko 2,5 km širok. Jedna legenda kaže da je vrh bio nazvan Perunovo brdo, po starom slavenskom bogu Perunu, gospodaru gromova. Crkva Sveti Ilija na vrhu je izgrađena u 16 ili 17 stoljeću, te je bila uništena od strane mnogih udara gromova u 19 stoljeću i nikada nije ponovno obnovljena. Sv. Ilija zamijenilo je ime Perun, kasnije u povijesti talijanski naziv Monte Vipera (planina zmija) je bio u uporabi. Danas ga domaće stanovništvo jednostavno zove samo „Ilija“. Sa vrha je zadivljujući pogled prema sjeveru na Hvar i Biokovo, te prema Korčuli, Mljetu i Lastovu sa južne strane. Nekoliko fotki koje taj vidikovac opravdavaju:
Pogled na Hvar i Biokovo
Pogled na Korčulu i Pelješki kanal
Pogled na Korčulu
Pogled na Pelješki greben
Neizostavna zajednička fotka na vrhu Sv. Ilije
Na vrhu u društvu sa gospodinom – Peter Priesch iz Austrie
Na vrhu uživamo u nenadmašnim panoramskim vidicima po lijepom i sunčanom danu, ne previše vrućem. Nakon 1 h i 13 minuta pauze i odmora, u 9 h i 57 minuta odlazimo do vidikovca od kuda je najljepši pogled na Korčulu i samo mjesto Orebić.
Na putu prema vidikovcu
Na vidikovcu
Pogled na Orebić
Pogled na Pelješki greben
Pogled na grad Korčulu
Nakon kraćeg zadržavanja na vidikovcu, Ante predlaže da se spustimo nemarkiranim putom do staze koja vodi za Ruskoviće. Započinjemo spust po vrlo strmom i oštrom kamenjaru uz pokoji busen trave između.
Na spustu po nemarkiranom putu
Na spustu po nemarkiranom putu
Pogledom unatrag primjećujem, da se dvoje planinara spušta istim putom za nama. Spust je trajao 15 minuta na dužini od 286 m, a pri visinskoj razlici od 80 m. Nakon toga uključujemo se na planinarsku stazu koja vodi za Ruskoviće. Nakon desetak minuta hoda po polegnutom dijelu staze tražimo hladovinu, kako bi marendali. Dok vadimo namirnice iz ruksaka u tom trenutku stiže dvoje planinara koji su se spuštali za nama. Tu se upoznajemo sa Majdom Miklič i Antonom Glažarom i doznajemo da su članovi PD IMP Ljubljana i da su tu na ljetovanju. Svake godine kada ljetuju na Korčuli ili Pelješcu, obvezno posjete vrh Sv. Ilije. Evo tih planinara:
Majda Miklič i Anton Glažar
Pozdravljamo se sa ljubaznim Slovencima u nadi da ćemo se još koji puta sresti na ovoj ili nekoj drugoj planini, želeći jedni drugima sreću, mnogo uspona i lijepih dana. Dok oni nastavljaju put dalje, mi ostajemo da dovršimo marendu.
Vrijeme marende
Nakon 50 minuta odmora i marende u hladu pod stijenom, nastavljamo spust u pravcu našeg krajnjeg odredišta (Orebića). Staza je i dalje lagano polegnuta i prolazi područjem sipara, a potom se strmoglavo spušta ispod strmih litica vijugajući kroz usjek između vrhova Vižanjca s lijeve i Kabla s desne strane.
Na stazi po siparu
Nakon strmoglavog spusta, staza nas vodi po polegnutom dijelu koji podsjeća na Premužićevu stazu na Velebitu.
Na polegnutom dijelu staze
Na kraju ove polegnute staze Ante donosi odluku, da se ne ide na Ruskoviće, već da krenemo nemarkiranim putem kako ga Ante zove „Put čaglja“. Nedefiniranom uskom stazom spuštamo se kroz gustiš i nisko mediteransko raslinje i po niskom rasutom kamenju koji se zapliće po nogama, pokriven travom i niskim korovom.
Na stazi Čaglja
Na stazi Čaglja
Nakon 15 minuta provlačenja kroz gustiš i teturanja po bespuću dolazimo do sela Grabalovo.
Ulazak u selo Grabalovo
Tu nas je dočekao Frano, sin Ante i u kući njihova prijatelja osvježili smo se hladnom pivom, a potom dalje autom do Orebića. Tako završava naša avantura planinarenja po putovima i bespućima Pelješca.
U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google earthu, gpx tragovi na topo karti, vertikalni profil staze, 3D profil, te link - album fotografija koje nisu obuhvaćene ovim putpoisom.
Gpx tragovi na Google earthu.
Gpx tragovi na topo karti
Vertikalni profil staze
3D - profil staze