Nedjelja, 21. srpnja 2013.
Već duže vrijeme stoji obećanje mom unuku Franku, da ćemo se zajedno popeti na Dinaru na najviši vrh Hrvatske „Sinjal“ 1831 m. Konačno, došao je i taj dan 21. srpnja 2013, kada smo krenuli na vrh Dinare. Našem pohodu pridružio se i zet Đani Crnić.
Dinara u užem smislu smatra se planina istočno od Knina, a sjeverno od Peručkog jezera s vrhom Sinjal (1831 m) je najviša hrvatska planina. Pruža se udužini 20 i širini 10 km između planina Vilice i Troglava, tj. na sjeverozapadu od sedla Derala (965 m) na cesti Knin-Grahovo, pa do sedla Privija (1230 m) iznad Uništa na jugoistoku, od kuda se nastavlja najviši središnji greben Troglava. Stoga se Dinara u užem smislu uzdiže između Kninskoga i Grahovskog polja, a najbliže gradsko naselje je Knin. Iako nije najviša planina Dinarskog gorja, Dinara je postala simbolom najvećeg planinskog lanca Dinarida i dala mu svoje ime. Dinara nije samo najviši hrvatski vrh, nego je jedna osobita lijepa planina. U davnini ta je planina nosila naziv Adrion oros i pod tim neobičnim nazivom može se pronaći u najstarijim sačuvanim zemljovidima. Pretpostavlja se da ime Dinara potječe od ilirskog plemena Dindari, no za to nema nikakvih dokaza.
Vrh Dinare sastoji se od dvije podjednako visoke glavice, udaljene pedesetak metara. Jedna od njih označena je bijelim geodetskim stupom, a na drugome stoji pet metara visok metalni križ. Kao i druge planine u kršu, Dinara je uglavnom bezvodna i zato se svaka kap vode od davnine osobito cijenila, pogotovo u višim dijelovima planine, dok se za Podnožje Dinare može reći da je bogato vodom. Tu su 2 velika izvora (izvor rijeke Krke i Cetine, te izvor Krčić koji u ljeti presuši).
Pogled na Dinaru sa ceste D1 (Knin – Sinj) od sela Polača
PRISTUP AUTOMOBILOM (do sela Mirkovići)
Do sela Mirkovići pristup je vrlo jednostavan. Iz Knina državnom cestom D1 u pravcu Splita vozimo se do natpisne table Kijevo, stotinjak metara dalje skrećemo lijevo na usku asfaltnu cestu, gdje je postavljena tabla Podinarje. Završetkom asfaltne ceste vožnju nastavljamo po staroj makadamskoj cesti, koja je nekada bila glavni pravac do Knina, dok se nije izgradila današnja cesta za Knin. I danas je ova cesta u dobrom stanju i njom se može doći do Knina. Prolazimo pored izvora „Krčić“ i nekoliko stotina metara dalje skrećemo desno, prelazeći mostom preko rijeke Krčić - ( pritoka Krke) pored stare ruševne mlinice. Na ovom skretanju manji dio ceste je asfaltiran, a potom nastavljamo makadamskom cestom ne mijenjajući pravac do sela Mirkovići.
Na parkingu u selu Mirkovići
ISHODIŠTE POHODA (s karakterističnim putnim točkama)
Za ovaj planinarski izlet ishodište pohoda je selo Mirkovići (445 m), pl. Kuća Brezovac (1050 m), vrh Dinare Sinjal (1831 m), te spust do Glavaši (550 m). Dužina staze 21,7 km. Vrijeme gpx traga 7 h i 27 minuta. Minimalna visina 443 m, maksimalna 1828 m. Visinska razlika pri usponu 1938 m, pri silasku 1803 m. Visina polazišta 445 . Visina odredišta 1831 m. Prosječan nagib 18%.
Izvod iz analize gpx traga
Iz sela Mirkovići postoje 2 pravca uspona na vrh Dinare: Jedan koji nije dobro markiran, mnogi ga zovu „Jogurt staza“, budući su na stazi postavljene čašice od jogurta i razne boce. Ova staza vodi do pred sam vrh Sinjala. Dosta je kraća, ali je uspon teži. Mi smo se odlučili na pohod ovom drugom stazom koja je uredno markirana, a na vrh vodi preko doma na Brezovcu.
Raskrižje putova
Lijevo markacija nastavlja po makadamskoj cesti, a njenim prestankom spaja se na ovu stazu. Mi skrećemo desno po markiranoj šumskoj stazi, koja nas u početku vodi kroz nisko raslinje, potom staza ulazi u više šumsko raslinje.
Na stazi
Nakon jedan sat hoda ostavljamo iza sebe nisko raslinje i ulazimo u manju hrastovu šumu, prolazi preko Lalića drage prateći s desne strane jarugu Vijenc do izlaska na Podi.
Ulazak u hrastovu šumu, staza dobro markirana, ugažena i blago polegnuta
Dalje put nastavljamo kroz bukovu šumu, po ugodnom jutarnjem danu uz lagani povjetarac koji osvježava i pješačenje nam čini ugodnijim. Nakon okvirno 2 sata hoda dolazimo na izgorjeli – opožareni dio područja, tuga i žalost te uhvati gledajući to požarište.
Staza prolazi kroz opožareno područje. Evo jedne takve slike izgorjelih, osušenih i srušenih stabala. Iz bukovog dijela šume prolazimo preko travnate zaravni, neprekidno u laganom usponu i ulazimo u gustu borovu šumu, da bi potom iz nje izašli u manju i rjeđu bukovu šumu sa travnatim terenom pogodnim za ispašu.
Na stazi, gdje nas obasjavaju prve jutarnje zlatne zrake sunca
Nakon 2 sata i 20 minuta laganog hoda dolazimo do sedla „Velika Privija“ na najvišu nadmorsku visinu 1075 m na putu prema pl. domu na Brezovcu, a zatim se spuštamo u dolinu – livadu, stvorenu za ispašu. U daljini se čuju zvukovi zvona i ovaca.
Od ovog prijevoja staza se spušta u dolinu – livadu. Tu smo imali malih problema. Lutali smo tražeći markaciju. Uz malo truda pronašli smo markacije na niskom kamenju obraslom travom. Markacija vodi prema istočnom dijelu šume (okvirno 1/3 livade gledano od istoka livade).
U potrazi za markacijom
Prelazimo livadu i ulazimo u gustu bukovu šumu, markirana široka šumska cesta nas dalje dovodi do planinarskog doma Brezovac. Do doma nam je trebalo 2 h i 50 minuta. Tu smo zatekli predsjednika PD Dinara gosp. Šimić Pericu i njegova brata.
Predsjednik PD „DINARA“ Perica Šimić
Planinarska kuća (1050 m), u prizemlju ima tri prostorije, od kojih je jedna uređena kao planinarska blagovaonica, a na katu su dvije spavaonice, kapaciteta 40 ležaja. Uz kuću je cisterna s pitkom vodom. Kraća pauzu i odmor ispred doma, prije odlaska jedna zajednička fotografija sa Pericom i nastavak uspona prema zadanom cilju.
Ispred pl. doma Brezovac u društvu Perice Šimića
Od planinarskog doma staza vodi kroz visoku i gustu bukovu šumu, po makadamskoj cesti prohodnoj samo za terenska vozila, gotovo, do Samara ispod sedla.
Na putu kroz bukovu šumu u potrazi na jagode. Staza potom izlazi na visoravan Duler
Izlaskom iz šume na Duler, otvara se lijepi pogled na Dinaru
Staza dalje vodi po prekrasnom travnatom terenu uz manje kamenje i pokoju veću kamena figuru koje se izdižu iznad trave.
Usamljene kamene figure
Dinara je prekrasna planina. Svaki od nas ima različite poglede na ljepotu, meni je osobno ovaj dio Dulera i Samara najljepši na Dinari. To su zelene doline, široke livade pune cvijeća. Kamenje koje iz livada i pašnjaka izranja povećavaju osjećaj ljepote, kojoj se neda odoljeti. Treba je samo uživati, što mi ovog puta i radimo. Svatko tko se vozio magistralnom cestom od Knina prema Splitu i obrnuto, nije mogao a da ne zapazi Dinaru i skrene pogled na nju. Ona izgleda surova, divlja i nepristupačna, no nije tako, ona je pitoma i prelijepa na svakom svom dijelu, što pokazuju ove slike.
Na stazi punoj cvijeća
Od Dulera staza nastavlja po makadamskom putu do sedla između Andića i Bukovina vrha i visoravni Samar.
Pogled sa staze.
Na putu susrećemo rijedak i zaštićeni divlji ljiljan (Lilium martagon – familija lilaceae).
Divlji strogo zaštićeni rijetki ljiljan
Sedlo – Lijevo Andića vrh, a desno Bukovin vrh
Napuštamo makadamsku cestu, skrećemo desno, gdje nas planinarska staza dalje vodi prema vrhu.
Na stazi
Staze se neprekidno uzdiže sve strmije i prolazi ispod vrhova Lisine i Veliki Klek, a potom se pred vrh počinje strmo uspinjati prema vrhu.
Na poprečnom dijelu staze
Ovdje započinje najteži dio uspona, a pogotovo što je kamenje rasuto i nije čvrsto pa postoji mogućnost odronjavanja, stoga, na ovom dijelu smo jako pažljivi. Moj unuk Franko i zet Đani uspješno savladavaju i ovaj najteži dio staze. I konačno, ukazao nam se vrh sa križem.
Križ na vrhu Dinare
Ugledavši vrh Franko i Đani su odahnuli. Franko dodatno ulaže napor, daje sve od sebe, želeći što prije stići do vrha.
Pred sam vrh
Na Sinjal vrh Dinare n/v 1831 m. stižemo točno u 10 sati i 50 minuta. Za put od Mirkovića preko doma Brezovac do vrha Sinjal trebalo nam je 5 sati i 20 minuta. Dan je sunčan i lijep, ugodan za planinarenje, puše slaba bura koja nas osvježava i smanjuje vrućinu. Vrh je označen betonskim geodetskim stupom na kojem sada piše „1831 vrh Hrvatske“. Ispod stupa se nalazi upisna kutija. Pored stupa na velikom kamenu još uvijek stoji „SINJAL 1831“, jer se tako donedavno zvao ovaj vrh.
Vrh Hrvatske (1831 m)
Vrh Dinare sastoji se od dvije podjednako visoke glavice, udaljene pedesetak metara. Jedna od njih označena je geodetskim stupom, a na drugome stoji pet metara visok metalni križ. Dinara kao kraška planina oskudijeva vodom i zato se svaka kap vode od davnine osobito cijenila, pogotovo u višim dijelovima planine. Stočari koji su stoljećima vodili blago na ispašu znali su za sve izvore, stalne i povremene, a kako bi barem malo sačuvali zalihe vode kad ljeti izvori presuše, stoga, su uređivali bunare i lokve , u kojima se voda zadržavala cijele godine.
Dolaskom na vrh Dinare, svakome se čini da je po nečemu posebna. Stajati na najvišoj točki u Hrvatskoj, na trenutak ti se čini biti najviši čovjek u svojoj zemlji, to je poseban osjećaj. Kako je vrh najveći, on obećava i dobar vidik, budući nema većih vrhova koji bi spriječili pogled. S vrha puca prekrasan pogled u svim smjerovima, sjeveroistočno u BiH i na vrh Troglav i Konj, jugoistočno na Cetinsko polje i Perućko jezero, južno na Kijevski Kozjak i Svilaju, a zapadno na Prominu i Knin.( Ovaj tekst ponovljen je sa prethodnog bloga i uspona na Dinaru od sela Glavaši).
Pogled na Peručko jezero
Pogled prema BiH_u
Pogled prema Podinarju i Kninu
Na vrhu se zadržavamo okvirno 20 minuta, uživajući u lijepom vremenu i prekrasnom pogledu na okolne vrhove. Spust prema Glavašima započinjemo u 11 h i 10 minuta. Na samom početku staza se lagano spušta i prolazi kroz gustu klekovinu. Od vrha desetak minuta spusta zaustavljamo se na izlasku iz klekovine kako bi marendali.
Vrijeme marende
Poslije dobre marende spuštamo se po kamenitom grebenu, usput susrećemo nekoliko planinara koji se uspinju od Glavaša.
Na stazi prilikom spusta prolazimo i pored velike vrtače
Iznad vrtače
Nastavak staze nas vodi nešto strmije po izrazito kamenom grebenu.
Kameni greben
Dalje staza ulazi u travnati dio blago polegnuta. Vrijeme se mijenja, pojavljuju se prvi oblaci a sa njima i sparina. Sve što se više spuštamo, sve je toplije, nema ni daška vjetra.
Na polegnutom dijelu staze
Nakon 1 h i 30 minuta spusta dolazimo do raskrižja putova. Lijevo staza vodi do planinarskog skloništa „Martinove košare“. Ravno staza vodi do Glavaša. Zbog velike vrućine i zbog umora, ovog puta odlučili smo zaobići sklonište, te produžujemo ravno prema Glavašima.
Raskrižje putova
Pogled na planinarsko sklonište Martinove košare, sa lijeve strane vikendica
Nešto malo niže dolazimo do livade Podovi i još jednog raskrižja , za planinarsko sklonište Martinove košare i Glavaš.
Križanje - Iz pravca dolaska: lijevo planinarsko sklonište, ravno Glavaš
Staza se dalje lagano spušta, a potom dolazi do najstrmijeg dijela spusta. Staza je obložena siparom i strmo se spušta vijugajući sve do izvora. Na izvoru se zaustavljamo praveći kraću pauzu. Praznimo toplu vodu i punimo boce sa hladnom izvorskom vodom.
Na izvoru punjenje boca hladnom izvorskom vodom
Pored izvora prekrasno šumsko cvijeće. I na kraju jedna zajednička fotografija na izvoru
Zajednička fotka na izvoru
Od izvora po otvorenom terenu spuštamo se po stazi iznad Pekasove drage do Pećine, koju Franko želi vidjeti. Uz desnu stranu staze polje rascvjetanog divljeg luka.
Cvijeće divljeg luka
Ulaz u pećinu
Od pećine staza nas vodi kroz visoku makiju vijugajući uz dolce i suhozide sve do utvrde „Gradine Glavaš“.
Pogled sa staze na Gradinu Glavaš iz 14. stoljeća
Utvrda se sastoji od kule i pripadajućih prostorija, a posebno je zanimljiva zbog očuvanosti kule i kruništa na njoj. Početkom arheološkog istraživanja utvrđeno je da je kula pridodana ostalom arhitektonskom sklopu zidova utvrde, kula je bila trokatna i u nju se ulazilo preko ljestava kroz mali otvor na njezinu kruništu.
Pogled prema vrhu kule i njenom kruništu
Ispred kule – Gradine Glavaš
Spuštamo se dalje po otvorenom terenu do planinarske kuće Glavaš ( Lijepo uređeni kontejner).
Uređeni prostor i klupe za odmor ispred planinarske kuća Glavaš
Spuštamo se još 5 minuta i konačno dolazimo i 14 sati i 15 minuta do parkinga u selu Glavaš, gdje nas čeka prijevoz. I na kraju još jedna zajednička fotografija sa unukom Frankom i zetom Đanijem za uspomenu i dugo sjećanje uspona na Dinaru.
Na parkingu u selu Glavaš
Na povratku doma zaustavljam se kako bi napravio još jednu fotografiju sa ceste prema Kninu.
Na ovoj fotografiji Dinara izgleda divlja, surova i nepristupačna, no, nije tako, ona je prelijepa i pitoma kao što to pokazuju fotografije na blogu. Pozdravljamo se sa Dinarom u nadi da ćemo se uskoro ponove sresti i uživati u njenoj ljepoti
U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google Earthu, na topo karti, vertikalni profil staze, te link – album fotografija koje nisu obuhvaćene ovim putopisom.
Gpx tragovi na Google Earthu
Gpx tragovi na topo karti
Vertikalni profil staze
3D- profil staze