Petak, 29. svibnja 2015.
Nad sjeveroistočnom obalom kvarnerskog primorja, iznad Bakarskog zaljeva i Vinodola uzdiže se jasno povezani niz primorskih vrhova koji tvore zemljopisnu i geološku cjelinu Liburnijskog gorja ili gorskog lanca Bitoraja (u širem smislu) dužine oko 45 km, s više vrhova iznad 1.300 m: Burni Bitoraj, Viševica, Strilež i inima nižim na jugoistoku prema Senjskom Bilu.
Ovo za jadranske pomorce markantno primorsko gorje Liburnijskog krasa bilo je odavna važno zbog orijentacije na gornjem Jadranu, pa je vrlo dobro poznato već i ranim antičkim pomorcima kao grčki Hytmethos Oros, pa latinski Mons Lacinius i čak su ga Austrougari još zvali Liburnische Karst. Međutim, novijim nametnutim planinarskim stajalištem (s kontinentalnim pristupom), ovo značajno obalno gorje Liburnijskog krasa je ostalo nejasno i sporedno, pa su ga dosad popularno zbrkali kao navodno primorski niži dio kontinentalne Velike Kapele iz daljega istočnog zaleđa. U popularno-planinarskim prikazima se često vrh Burni Bitoraj (1.385 m) shvaća posebno kao manji usamljeni gorski masiv između Risnjaka i Bjelolasice, dok se susjedna južnija Viševica (1.428 m) nelogično ubraja u V. Kapelu - iako su oba ta bliska vrha podjednako daleki od Bjelolasice (1.534 m) i od nje su jasno odvojeni nižom udolinom Drežničkoga i Mrkopaljskog polja.
Glavni su vrhovi duž bitorajskog primorskog lanca tj. Liburnijskog krasa, od sjeverozapada na jugoistok: najzapadniji niži Tuhobić 1.106 m, Burni Bitoraj 1.386 m, Mali Bitoraj 1.384 m, Piršova Kosa 1.314 m, Bukova Kosa 1.386 m, te Viševica 1428 m najviši vrh u tom primorskom nizu Liburnijskog krasa (između Risnjaka i Velebita) , pa još Strilež 1.388 m, Smolnik 1.279 m, Ričko Bilo 1.286 m, Meline 1.271 m, Zapadak 1.280 m i ini niži vrhovi ispod 1200 m dalje jugoistočno na prijelazu prema Senjskom Bilu.
Svi ovi toponimi jasno dokazuju da je izvorno pučko shvaćanje ukupnog Bitoraja kod starosjedilaca je znatno šire od novo-nametnutoga planinarskog, tj. izvorni domaći Bitoraj je čitavo primorsko gorje od Fužina do Vratnika, ili baš ono što planinari lažno zovu "primorska Kapela" (domaći starosjedioci tu nemaju pojma o nekoj "Kapeli" uz more). U okviru toga Liburnijskog lanca Bitoraj-Viševica, na jugu iznad Novog Vinodolskog se ističu slikovite Kolovratske stijene, 1.099 m (za koje planinari krivo navode da su na tzv. "Kapeli" ili južnom ogranku Kapele.
( Izvor Dinarsko gorje i Metapedia ).
Vrh Bitoraj (1386 m)
ISHODIŠTE POHODA (s karakterističnim putnim točkama)
Vrata (od pilane 787 m), sklonište Bitorajka (1303 m), Bitoraj (1386 m), Viševica (1428 m), te spust na Ravno do Vagabundine kolibe (864 m). Dužina staze 19,6 km. Vrijeme gpx traga 7 h i 15 minuta. Minimalna visina 787 m, maksimalna 1436 m. Visina polazišta 787 m. Visina odredišta 1386 m. Visinska razlika pri usponu 1307 m, pri silasku 1230 m. Prosječan nagib 15%.
Izvod iz analize gpx traga
Opis puta
Malena skupina sastavljena od 2 planinarska Društva (6 članova PD iz Knezgrada Lovran i 2 člana iz PD Učka iz Rijeke) uputila se na jednodnevni izlet i planinarenje u Gorski Kotar. Cilj je bio provesti cijeli dan na planini i u prirodi. Tura je osmišljena na način da se krene od Vrata na Bitoraj i Viševicu, te spust do Vagabundine kolibe. Jedan automobil ostavili smo kod Vagabunda, drugi kod pilane u mjestu Vrata. Polazna točka uspona započinje od željezničke postaje u Vratima. Naš Pohod započinjemo u 9 h od pilane u Vratima. Slijedimo markiranu šumsku cestu u dužini 4 km koja u prvom dijelu prolazi preko nekoliko manjih livada, zatim, dalje kroz bukovu šumu do smjerokaza (1 h ), gdje treba skrenuti desno i nastaviti šumskom vlakom još 20 minuta. Nakon toga napuštamo šumsku vlaku i nastavljamo planinarskom stazom prepunom cvijeća i medvjeđeg luka sve do skloništa Bitorajka (1303 m), koje se smjestilo na rubu slikovite male gorske livade, gdje stižemo točno u 11 h. Od skloništa preostaje nam još petnaestak minuta oštrijeg uspona do vrha Bitoraj (1386 m).
Na početku staze (od pilane)
Ulazak na šumsku vlaku
Na planinarskoj stazi
Na polegnutom dijelu staze kroz gustu bukovu šumu
Kroz polja medvjeđeg luka
Planinarsko sklonište Bitorajka (1303 m)
Planinarsko sklonište Bitorajka smješteno je iznad malenog dolca. To je malena drvena brvnara s blagovaonicom u prizemlju i spavaonicom za 10 osoba u potkrovlju, no u nuždi se može smjestiti i više ljudi. Za noćenje je potrebno ponijeti vreću za spavanje. Opskrbljena je vodom koja se skuplja u cisterni pokraj skloništa. Sklonište je 1984. podigao PD Bitoraj iz Zagreba. No, međutim, trenutno stanje skloništa djeluje zapušteno i neuredno. Ispred skloništa s jugoistočne strane na stablu bukve pričvršćena je tabla sa pravcima odredišta i potrebnim informativnim vremenima: vrh Bitoraj 15 min., Viševica 3 h i 30 min., Čelimbaša 5 h i 30 min., Matić poljana 7 h. Nakon razgledavanja skloništa nastavili smo kratkim, ali strmim usponom do vrha Bitoraj, gdje stižemo u 11 h i 20 minuta.
Kamena stijena na kojoj se ispisan naziv vrha i nadmorska visina (1386 m)
Bitoraj je šumovita planina bez izrazitog vrha. To je skupina razbacanih stijena koje strše iznad šumske vegetacije koja prekriva cijelu planinu, ali umjesto toga ima izduženi kraški greben nazvan Peršova Kosa. Smjer tog grebena pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku. Ono što čini ovu planinu zanimljivom su brojne vrtače, ponikve, duboke pećinske ponore i snježnice s vječnim snijegom, kao i na Velebitu. U šumama Bitoraja skrivaju se brojne skupine nezavisnih bijelih vapnenačkih stijena čudnih i fantastičnih oblika visokih i do 40 metara. Oštre klimatske prilike na mediteranskoj-kontinentalnoj granici, pribavile su vrhu ime „Burni Bitoraj“. Vrh je ujedno jedini vidikovac na Bitoraju. S vrha se pruža izvrstan panoramski pogled na gotovo sve vrhove Gorskog kotara – Čelimbašu, Sunger i Mrkopalj, na Snježnik, Risnjak, Bjelolasicu, slovenski Snežnik, na Kvarnerski zaljev i Učku, te na ogromne bitorajske šume. Bitoraj je od Viševice odvojen sedlom Javorje (1191 m).
Grupa stijena – zanimljivih i raznolikih oblika ispod samog vrha
Pogled s vrha Bitoraj na skupinu stijena, Čelimbašu, Sunger i Mrkopalj
Pogled na Risnjak, Snježnik i slovenski Snežnik
Na vrhu Bitoraj
Skupna fotka na vrhu Bitoraj
Dužu pauzu na vrhu iskoristili smo za odmor i marendu, te uživanje u panoramskim vidicima, nakon toga nastavljamo put po grebenu. Pet minuta ispod vrha nalazi se križanje putova: lijevo se odvaja staza za Sunger, ravno za Viševicu (3 h i 15 min.). Nastavljamo dalje grebenom u dužini 1 km (25 min.), i dolazimo do slijedećeg raskrižja putova: Lijevo se odvaja staza za Sunger, ravno Viševicu. Na tom križanju završava i greben Burnog Bitoraja. Od tu započinje oštriji spust šumskom stazom, koja kasnije nastavlja kombinacijom vlake i šumske ceste sve do prijevoja Javorja (n/v 1191m).
Ljepota šume s zanimljivim detaljima
Po šumskoj vlaki do izlaska na šumsku cestu
Na šumskoj cesti ispred prijevoja Javorje
Bunar - Šterna ( cisterna ili gusterna) na prijevoju Javorje (1191 m)
S ovog prijevoja pružaju se dvije mogućnosti uspona na Viševicu: lijevo cestom GPP (Viševica 1 h i 40 min.), desno preko Savićeve plane ( Viševica 1 h i 45 min.), te Lič 3 h. Naša odluka je preko Savića Plane i ako smo imali informacija da staza nije dobro markirana, što se doista i obistinilo. Loše markirana dionica je upravo ova od prijevoja Javorje do slijedećeg križanja, gdje se lijevo staza odvaja za Viševicu, desno za Lič. Od Javorja 10 minuta staza vodi šumskom vlakom, zatim izlazi na livadu Savićevu planu. Tu su nastali prvi problemi i traženja markacije. Naime, staza presijeca prvu trećinu livade i dovodi na drugu stranu do male ruševine na kojoj se nalazi markacija. Tu smo trebali skrenuti lijevo (s druge strane zida je marka koja nije vidljiva). Nas je odvukao dobro ugaženi put koji vodi uzdužno po sredini livade do ruba šume (vjerojatno put kojim prolazi divljač). U nastavku staza vodi šumskom vlakom na kojoj su markacije vrlo rijetke ( na jednoj dionici na dužini od 500 metara nismo pronašli marku). Od Javorja nakon 1 h hoda izlazimo iz vlake i šumske ceste na livadu Gudac na kraju koje je postavljena lovačka čeka i nešto malo dalje je račvanje putova: lijevo za Viševicu, desno za Lič.
Na stazi – šumskom vlakom prije izlaska na Savića Planu
Savićeva plana
Ugažena staza vodi ravno – potrebno je skrenuti lijevo uz ruševinu, kako je na slici prikazano. Od Savićeve plane staza nastavlja šumskom vlakom, potom izlazi na šumsku cestu gdje je vidljiva marka. Nakon toga u dužini 500 m pojavila se marka na stablu, gdje staza nastavlja kroz šumu i uskoro izlazi na livadu Gudac, na kraju koje se nalazi križanje putova.
Na livadi Gudac
Lovačka čeka – na kraju livade. Dva minuta hoda dalje nalazi se raskrižje na kojem treba skrenuti lijevo. Od ovog raskrižja do vrha Viševice staza je vrlo dobro označena i laka za snalaženje. Slijedimo markacije najprije šumskom stazom 10 minuta, zatim šumskom cestom još 10 minuta i dalje kroz šumu do - Stipanova voda, gdje smo napravili kraću pauzu.
Stipanova voda – su zapravo dvije odvojene lokve jedna pored druge. Uz sami rub lokve ima još zaleđenog snijega. To je uglavnom pojilište za divlje životinje što je vidljivo po njihovim otiscima u blatu.
Odmor na Stipanovim vodama
Nastavljamo dalje dobro markiranom stazom oštrijim usponom (30 min.) kroz šumu sve do izlaska na travnati vršni greben Viševice, gdje stižemo u 15 h i 45 minuta. Viševica (1428 m) - ima stožasti travnat vrh koji strši iznad šumske vegetacije. S pravom se ubraja među najljepše vidikovce u Gorskom Kotaru, kako opsegom tako i ljepotom vidika. Ipak njeno najvažnije obilježje je bogatstvo šumskog plašta, koje zajedno sa susjednim bitorajskim šumama čini jedinstveno područje. Unatoč stalnim sječama, tu je još uvijek mnogo nedirnutih kutaka punih divljine i romantike. Obzirom, da se nalazi u sredini podjednako udaljena od Velebita, Bjelolasice, Risnjaka, Snježnika, Učke i otočnih vrhova Sjevernog jadrana, s vrha promatrač ima osjećaj da se nalazi u središtu golemog prirodnog amfiteatra.
Pogled na Lič-polje, Fužine, Risnjak, Snježnik i slovenski Snežnik
Vrijeme odmora i uživanje u predivnom vidikovcu
Na vrhu Viševice
Nakon 55 minutne pauze na vrhu, započinjemo spust prema Vagabundinoj kolibi. Potrebno je savladati nadmorsku visinu pri spustu 564 m, za što nam je trebalo 1 h i 40 minuta. Na stazi se nalaze dva odvojka (raskrižja). Na grebenskom putu - prvom raskrižju udaljeno 250 m od vrha, gdje se odvaja lijevo staza za Bitoraj. U ovo proljetno doba grebanska staza je prepuna planinskog raznolikog cvijeća sa poljima medvjeđeg luka. Na drugom križanju: lijevo prema sjeveru odvaja se put za Bitoraj, polu lijevo prema istoku odvaja se put za Vagabundinu kolibu preko vrha Strilež, desno također za Vagabundinu kolibu našim odabranim putom. U nastavku staza se strmo spušta prolazeći po vlakama i šumskim cestama do izlaska na Ravne i asfaltnu cestu, od kuda nam preostaje još 700 m asfaltom da Vagabundine kolibe. (18 h i 15 min.). Tu i završava naša današnja avantura uz dobru Vagabundinu spizu.
Na grebenskoj stazi prepunoj cvijeća i medvjeđeg luka
Na grebenskom dijelu staze
Po šumskoj vlaki
Vagabundina koliba ( 864 m)
U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google Earthu, na topo karti, vertikalni profil staze, te link na album fotografija koje nisu obuhvaćene putopisom.
Gpx tragovi na Google Earthu
Gpx tragovi na topo karti - dgu
Gpx tragovi na topo karti
Vertikalni profil staze
3D - profil staze