Subota, 07. svibnja 2011.
Bijele i Samarske stijene su raj za planinare, najzanimljivije i najatraktivnije u Gorskom Kotaru. Strogo zaštićeni rezervat sa najstrožim režimom zaštite. Nalaze se u sklopu Velike Kapele u njenom središnjem dijelu i ne predstavljaju jedinstveni planinski lanac, već se sastoje od niza manjih i većih razbacanih grebena. Bijele Stijene u području Kapele zauzimaju posebno mjesto sa najvišim vrhom (1335 m). Odlikuju se raznim bizarnim kraškim oblicima to su - stijene koje dosežu visinu i do 50 metara, s oštrim nazubljenim vrhovima, različiti tornjevi, kukovi, litice, kupole, i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rascjepima, žljebovima, škrapama, te dubokim neprohodnim provalijama sa snijegom koji se nikad ne otapa. U blizini Bijelih stijena i donekle povezan s njima, nastavlja se teško prohodan labirint stijena i ponikava - Samarske stijene. Jedne od drugih odijeljene su dolinom Crna Draga. U stijenama se nalaze bogata staništa runolista.
Bijelim i Samarskim stijenama prilazi se šumskom bijelom cestom iz mrkopaljskoga Tuka, preko Matić-poljane i dalje do Mlečikova luga, odakle se odvaja planinarska staza za Samarske stijene. Mi smo ovog puta odlučili poći dalje_cilj Bijele Stijene i povratak Vihoraškom stazom preko Boca, Zelene doline, Jjuske do Ratkova skloništa. Vozimo se šumskom cestom još cca dva, tri kilometra do staza za uspon na Bijele stijene( Begova staza). Cesta vodi dalje prema Jasenku pa je do Bijelih i Samarskih stijena moguće stići i s te strane.
Uspon započinjemo točno 9 h i 28 minuta.
Putokaz za Bijele i Samarske stijene
PRISTUP AUTOMOBILOM ( do Vrata – početak Begove staze)
Osobnim automobilom krenuli smo iz Ike u 7 h i 25 minuta. Na čvoru Matulji ulazimo na autocestu i vozimo se do naplatnih kućica na Kikovici. Izlazimo s autoputa, tu nam se pridružuje drugi automobil i dalje nastavljamo zajedno starom cestom D3 Rijeka – Zagreb do mjesta Lokve. Tu skrećemo desno za Mrkopalj i Tuk Vojni. Od Tuka prema Jasenku vodi makadamski put (15 km) preko Matić poljane i Sungerskog luga do M. i V. Vrata odakle započinje planinarska staza (Begova staza). Za ovaj planinarski izlet koristili smo 2 automobila. Na 13 km od Tuka ostavljamo jedan automobil, a s drugim nastavljamo još 2 km do Vrata od kuda započinje uspon na Bijele stijene. Dužina puta 95 km. Vrijeme vožnje 1 h i 50 minuta.
ISHODIŠTE POHODA (i značajne putne točke)
Za ovaj planinarski izlet ishodišna točka pohoda su Vrata (Begova staza 946 m), vrh Bijele stijene (1335 m), planinarski dom – Miroslav Hirtz (1280 m), Ratkovo sklonište (1200 m), te povratak na makadamsku cestu do parkirališta (1090 m). Dužina staze 10,1km. Vrijeme gpx traga 8 h i 18 minuta. Minimalna visina 946 m, maksimalna 1326 m. Visina odredišta 1335 m. Prosječan nagib 30%.
Na samom početku staze
Laganim hodom po prekrasnom sunčanom danu, bez oblačka, učinio je ovaj izlet još ljepšim i zanimljivijim, put nastavljamo u pravcu odredišta Bijelim stijenama, tako dolazimo do prvog raskrižja putova u 10 h i 45 minuta. Desno put vodi prema Ljuski ( Vihoraški put) a lijevo na Bijele stijene.
Raskrižje putova
Tu pravimo nekoliko fotografija i nastavljamo put preko Boce do vrha Bijelih stijena.
Prstići
Ispod samog vrha vide se prstići, koji su zaštitni znak Bijelih stijena. Nešto malo dalje započinje uspon po sajli i klinovima na sam Vrh. Nevia i Sonja imale su strah penjati po tim sajlama i htjele su drugim putem do vrha. Tu me je Zoran ugodno iznenadio. Upotrijebio je svu svoju moć uvjeravanja kako to one mogu, i doista su pristale. Uz moralnu, neograničenu, podršku on im je pružio i svesrdnu fizičku potporu ukazujući gdje će staviti nogu i kako će se držati za klinove i sajlu, a on ih je za svaki slučaj pridržavao za pozadinu, što mu nije bilo nimalo teško. Tako, su Nevia i Sonja savladale strah i uspjele popeti se na vrh, gdje smo im i čestitali. Nekoliko fotki sa uspona i samog vrha.
Uspon na vrh Bijelih stijena
Evo toga uspješnog trenutka uspona na vrh
Na vrhu Bijelih stijena
Zajednička fotografija na vrhu (1335 m)
Sa vrha pogled prekrasan. Dan sunčan, ugodno toplo, bez vjetra, dobra vidljivost. Prema sjeverozapadu pogled seže do slovenskog Snežnika, na drugu stranu do Velebita, a na dohvat ruke je tamna šumovita Velika Javornica. Vide se Stepenica, Piramida, Dvorac, Samarski vrh, Južna barijera, Klek, Bjelolasica je tu blizu preko puta ispred nas Ratkov vrh.
Pogledi sa vrha Bijelih stijena
Na vrhu se zadržavamo 15 minuta i započinjemo spust i nastavljamo put, 20_setak minuta hoda dolazimo do planinarske kuće Bijele stijene. Tu smo zatekli planinare HPD Kapela, koji upravo uređuju kuću za otvaranje. Zvanično otvora se za sedam dana. Ispred kuće su postavljeni stolovi i tu smo odlučili marendati.
Vrijeme marende (1280 m)
pripreme za otvaranje
Pozdravljamo se sa domaćinima i planinarsku kuću Bijele Stijene napuštamo 13 h i 26 minuta.
Na povratku nismo imali dovoljno vremena da odemo do Slonove brade i Kapelice, od kuda je najljepši pogled na prstiće. Ponovo dolazimo na Boce. Nevia, Sonja, Zoran i Igor nastavljaju put prema raskrižju Boce, a ja sam odlučio popeti se na Ratkov vrh 1314 m. Sa Ratkova vrha prstići se vide mnogo bolje.
prstiće sa Ratkova Vrha
Na Ratkovu vrhu
Pogled u dubinu provalije sa Ratkova vrha
Poslije fotografiranja sa Ratkova vrha dolazim do raskrižja Boce, gdje me čeka ostatak društva. Tu krećemo stazom lijevo Vihoraškim putem, preko Zelene doline i Ljuske na Ratkovo sklonište. Tri do četiri sata treba svakome da bi se prešao Vihoraški put do Ratkova skloništa. Staza je zahtjevna i iziskuje oprez, a najzahtjevniji dio je svakako, Ljuska kojom se krećemo uz pomoć sajli, klinova i skalina. Tu je potrebno malo više spretnosti i planinarske vještine.
Pogled prije silaska kroz Ljusku
Silazak kroz Ljusku
Pogled na okolne stijene
Napuštamo Ljusku pravimo malu dužu stanku kako bi se odmorili, skupili snage, te ponovo nastavili put dalje. Odmor koristimo i uzimamo ostatke hrane. Na putu prema Ratkovom skloništu nailazimo na jedan fenom. Odlomljena kamena ploča debljine cca 40 cm na kojoj rastu stabla, i to ne mala.
Kamena ploča iz koje stabla rastu
Kratka pauza
Poslije Ljuske nailazimo na još uske prolaze
Put po Vihoraškoj stazi trajao je nešto duže nego što je predviđeno. Hodalo se dosta polako i uz mnogo zastoja i odmaranja. Na Ratkovo sklonište dolazimo u 17 h i 40 minuta. U skloništu smo zatekli planinare iz Slovenije. Razgledavamo sklonište, napravimo nekoliko fotki.
Zajednička fotografija ispred Ratkova skloništa
Sklonište podno stijene
Zatim nastavljamo put od Ratkova skloništa do auta. Vozimo se po šumskoj cesti, na samom početku Matić poljane vidimo dva srndaća kako pasu travu. Zaustavljamo se i fotografiram. Kako se nisu uplašili uspio sam i napraviti jedan mali video clip, kojega u nastavku možete pogledati.
Srndaći na paši
Zaustavljanje auta iskoristio sam i da snimim na Matić poljani kamene biste spomen obilježje smrznutim partizanima iz drugog svjetskog rata.
obilježje smrznutim partizanima
Zatim, vožnju nastavljamo do planinarskog doma u Tuku. Tu smo se osviježili hladnom pivom, odmah, zatim, sjedamo u auto i pravac Grobnik na večeru u restoran Putniku.
Bojana i Sale
Po običaju tu nas dočekuje ljubazno osoblje, nude nam veliki izbor jela i brzu poslugu. Ovog puta Bojana i Sale su se potrudili da se ugodno osjećamo i da budemo zadovoljni, na čemu im i ovim putem zahvaljujemo.
Za vrijeme večere u restoranu Putniku
U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google Earthu, na topo karti,vertikalni profil stazeve, link- na album fotografija koje nisu obuhvaćene ovim putopisom.
Google Earthu sa vertikalnim profilom staze Bijele stijene
Gpx tragovi na topografskoj karti
Vertikalni profil staze
3D - profil staze