Uspon na Prisojnik po Hanzovovom poti, a Spust po Kopiščarjevom poti

Četvrtak, 22. kolovoza 2013.
Ljetni period je vrlo pogodan za planinarenje u Alpama. Svake godine u Kamniško -Savinjskim   i Julijskim  Alpama provedem najmanje 7 do 10 dana. Tako i ove godine nastojim iskoristiti lijepi dan i popeti se na jedan od vrhova. Ovog puta izbor je pao na Prisojnik  ili (Prisank) – (uspon po Hanzovoj poti, a spust po Kopišćarjevoj kroz Prednje okno). Tim više, što nisam ostvario plan uspona na Prisojnik 2011, zbog svoje osobne nezgode koja se dogodila na Špiku i prijeloma zgloba desne noge. Kada mi se to dogodilo mislio sam u prvom trenutku da više nikada neću planinariti. No, kako je vrijeme prolazilo i nakon mog oporavka,  shvaćam, da sam duboko i neizlječivo  inficiran u planine i planinarenje.

Što je uspon na vrh neke planine teži i zahtjevniji, to je izazov veći. Beskrajno, uživam u tom izazovnom penjanju i ozračju planine koje spaja jezu, napor, umor, strah, opasnost,  ljepotu divljine i poglede koje nikakve riječi ne mogu opisati niti ih fotografija može istinski dočarati.

Hanzova pot je vrlo zahtjevna i potrebna je dobra fizička kondicija. Obzirom, da se prelazi preko ledenjaka, ima dosta vertikalnih uspona po stijenama, osiguranim sajlama i klinovima (ferrata), prolaza kroz ždrijela, police i preko uskih  vršnih grebena…. Za hodanje po takvim planinarskim putovima preporuča se imati svu potrebnu opremu koja će pomoći da se s kacigom na glavi, alpinističkim pojasom i kompletom za samoosiguranje za „ukapčanje“ za sajlu, lakše i sigurnije krećemo takvim putom. Rukavice za penjanje su važne za zaštitu ruku zbog hvatanja za sajle koje mogu biti oštećene, a i održavanja topline prstiju za vrijeme penjanja. Pored tog standardnog osiguranja za Hanzovu pot potrebno je imati dereze i cepin.
Prvobitni dogovor za uspon na Prisojnik  bio je sa Fedorom, iz opravdanih razloga je izostao. Odlučio sam se popeti sam, i ako nerado to činim. No, imao sam na umu da ću sresti nekoga od planinara koji imaju isti cilj. I doista, tako je i bilo. Na parkiralištu Koče na Gozdu upoznao sam 2 ljubazna planinara iz Slovenije, to su: gospodin Stane Merela i Klemen Kkralj (dobro je napisano sa 2 Kk), sa istim ciljem. Krenuli smo zajedno. 

Pogled na Prisojnik sa Mojstrovke

Zajednička fotografija na parkiralištu ispred koče na Gozdu. S desna na lijevo Stane Merela, Klemen Kkralj i moja malenkost.

PRISTUP AUTOMOBILOM (do koče na Gozdu - Vršič)
Put iz smjera Ike - Opatija vodi preko graničnog prijelaza Rupa, Ilirske Bistrice do Postojne, od kuda nastavlja u autocestom  u smjeru Ljubljane, Kranja i Jesenica do izlaza s autoceste na čvoru za Kranjsku Goru. Od tog izlaza dalje lokalnom cestom 201 do Kranjske Gore. Od Kranjske Gore lokalnom cestom 206 do koče na Gozdu -  Vršič. Dužina puta 235 km. Vrijeme vožnje 2 h i 58 minuta.

ISHODIŠTE POHODA – SMJER KRETANJA (s karakterističnim putnim točkama)
Koča na Gozdu (1226 m), vrh Prisojnik (2547 m). Spust Kopiščarjevom poti – (ferrati) kroz  Prednje okno (2314 m), te Tičarjev dom na Vršiču ( m). Dužina staze 16 km.  Visinska razlika pri usponu 1321 m, a pri spustu  927 m. Vrijeme uspona po Hanzovoj poti 4 h i 40 minuta. Vrijeme spusta po Kopiščarjevoj poti 4 h i 20 minuta. Ukupno vrijeme 9 h.

Opis puta
Sa parkirališta ispred Koče na Gozdu krenuli smo u 7 h i 30 minuta. Nakon par minuta hoda po asfaltnoj cesti, dolazimo do smjerokaza, koji nas upućuje po Hanzovoj poti na Prisojnik.

Smjerokaz -  Hanzova pot na Prisank ili Prisojnik. Oficijelno vrijeme uspona je 5 h. To treba uzeti sa rezervom (nama je trebalo 4 h i 40 minuta), iz više razloga: jedan od njih je fizička spremnost svakog penjača. Drugi razlog koji je meni bitan je - uživanje na usponu i pogledima na divlju ljepotu planine koja je rijetkim dostupna, fotografiranje, te kvaliteta doživljaja koju nastojim  barem malo dočarati i prenijeti na blog. Nema nikakve koristi od toga ako pognute glave gledaš svoja stopala i nastojiš doći čim prije do vrha i ništa ne vidjeti i doživjeti.

Prvim dijelom, nakratko, staza vodi kroz šumu, a potom skreće lijevo i prelazi (u ovom trenutku) suho korito Pišnice. Nakon toga započinje penjanje serpentinama umjerenim usponom po siparu  prema stijeni niz koju se slijeva slap.

Na početku staze iznad korita suhe Pišnice

Uspon po stijeni je osiguran  sa sajlom i klinovima, nakon kratke vertikale put skreće desno i po osiguranoj polici dovodi nas do manjeg grebena sa kojeg se treba strmo spustiti i prijeći mokri žlijeb slapa.

Prvi manji slap

Strmi osigurani spust i prelazak žlijeba  slapa

Tu treba pripaziti nekoliko metara, budući je taj dio puta mokar i sklizak, a uska staza visi prema padini. Nakon prelaska žlijeba nastavljamo desno po osiguranoj polici i ubrzo izlazimo na strmi  dio padine obrastao u travu i klekovinu.  Iako lakši, ovakav dio puta može biti vrlo opasan, zato što se čovjek opusti i dovoljno je malo nepažnje, jer svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijena.

Na stazi u kombinaciji trave i klekovine

Nakon nekog vremena pred nama se ukazuje Hudičev slap, koja izvire iz stijene ispod ledenjaka pod Hudičevim Steberom.

Drugi - Hudičev slap

Od slapa ponovo nas čeka ulaz u stijenu, priječeći je po desnoj strani po uskim policama i kršljivom (rahlom i lomljivom) kamenju. Nakon desetak minuta penjanja stijene, dolazimo  do mjesta gdje je  pričvršćena ploča sa natpisom „Hanzova stena“. 

Hanzova stijena

Mnogi drže da je to opasno i ključno mjesto na putu, no, ne bi se moglo reći da je to tako. Sve je dobro osigurano sajlama i klinovima, pa smatram da tu ne vreba nikakva posebna opasnost. Po mom mišljenju ima mnogo opasnijih mjesta koja su bez osiguranja.

Po ferrati na Hanzovoj stijeni

Nakon izlaska iz Hanzove stijene po uskoj polici put vodi desno i dovodi nas do mjesta gdje je postavljen kipić „Sv. Marije“ (na stijeni je ispisana nadmorska visina 1600 m).

Ispod kipa Sv. Marije postavljena je ploča na kojoj je ispisano  „PLANINCEM V VARSTVO  - HANZU V SPOMEN“.  Nastavljamo dalje do vrha  grebena, od kuda slijedi spust do ledenjaka pod Hudičevim  steberom. Odlažemo ruksake, stavljamo dereze, cepin u ruke i slijedi prelazak. Ledenjak je prilično velik, no, nije se potrebno njime uspinjati već ga prečimo i prelazimo na drugu njegovu stranu.

Prijelaz preko ledenjaka

Prelaskom na drugu stranu ledenjaka, staza vodi u desno uspinjući se oštro po kamenjaru, a potom izlazi na manju zaravan obraslom travom i arišem.

Na zaravni pod Turnom

Kako vrijeme odmiče, tako je sve više oblaka koji pokrivaju vrhove i skrivaju vidike. Ispred nas stoji veliki komad stijene, doima se  da svaki trenutak može otklizati i otkotrljati prema ledenjaku.

Odlomljena stijena položena na siparu stvara nelagodu od pomisli da može svakog trenutka krenuti nizbrdo.  Put dalje nastavlja policama ispod „stebera“ zvanog Turn, blago se uspinjući do male padine obrasle u travu i nisku borovinu. Na tom dijelu dolazimo do raskrižja putova na nadmorskoj visini od 1800 m.

Raskrižje putova

Desno po Hanzavoj poti staza vodi do Prednjeg Okna ( 1 h i 30 minuta) i spaja se na Kopiščarjevu pot, koja dalje vodi do vrha Prisojnika. Mi skrećemo lijevo po Hanzovoj poti prema vrhu (2 h i 30 minuta). Dalje put nas vodi po kojekakvim okomitim, kršljivim, osiguranim i neosiguranim stijenama, tako da je užitak veći u raznolikosti  uspona koji povećava adrenalin.  

Na kršljivom i strmom dijelu staze

Na stazi koja je samo jednim dijelom osigurana, a hoda se na samom rubu provalije. Tako nakon nekog vremena dolazimo do manje zahtjevnog puta u pozadini Turna, na kojem se nalazi nekoliko manjih ledenjaka. Taj dio puta po siparu prolazimo sa lakoćom ispod ledenjaka, a zatim penjući se iznad njih, ulazimo u strmiju i široku kršljivu policu koja nas dovodi do prijevoja podno vrha Hudičevog  Štebera.

Pogled u nazad na snježišta i sipar sa prijevoja podno Hudičevog Štebera.

Sa ovog prijevoja  pružaju se lijepi vidici za lijepa i sunčana vremena, ovog puta nismo imali tu sreću. Pogled nam skrivaju oblaci. Uspio sam napraviti nekoliko snimaka u trenutku kada je bilo manje oblaka .

Pogled na greben i vrh Špika i Škrlatice

Pogled na Poštarski i Tičarjev dom na Vršiču

Na ovom prijevoju nalazi se limena kutija s upisnom knjigom. Od tu, nastavljamo uspon po visokoj  okomitoj stijeni osiguranom sajlom i klinovima. To je uspon  po  tvz. Hudičevom žljebu  ili kaminu.

Kutija sa upisnom knjigom

Uspon je osiguran sa klinovima i sajlom

Izlaskom iz Hudičeva  žlijeba put nas vodi desno neosiguranim strmim policama prema zapadu. Polica je dovoljno široka ali je rahla i kršljiva i zahtijeva više opreza. Tako, prolazimo ispod velike pećine, koja podsjeća na „okno“. Put potom skreće lijevo po vrlo strmoj kamenoj padini.

Pogled na pećinu sličnu prednjem oknu

Ova dionica puta je prilično duga i nije osigurana pa zahtijeva više pažnje, penjačke vještine i iskustva. Na ovom dijelu hoda se četveronoške,  stijena pruža široku mogućnost gazišta, hvatova i stepenica pa predstavlja pravi užitak penjanja.

Na neosiguranom dijelu staze, gdje je potrebna uporaba ruku (četveronoške)

Pogled sa staze na divokoze (Gams) na prijevoju između dvije stijene

Naša prisutnost nije ih uznemirila i narušila njihov mir. Nakon nekog vremena dolazimo na greben pod vršnu stijenu. Dolaskom na greben pred nama se otvara prekrasna panorama. Vrijeme je malo bolje ali još ima previše oblaka.

Pogled na Kranjsku Goru

Od ovog prijevoja preostaje nam samo vršna stijena. Ovaj dio staze je težak i opasan. Prvo se uspinjemo okomito po stijeni  uz pomoć klanfi i sajle do vrha, a potom desno priječimo stijenu držeći se za sajlu i oslanjajući se nogama na klinove koji su dobro raspoređeni.

Uspon po vršnoj stijeni uz pomoć sajle i klanfi - (željezne stepenice)

Bočni prelazak po stijeni držeći se za sajlu i oslanjajući se nogama na klinove.

Nakon toga preostaje nam još dva odvojena prolaza uz okomiti uspon i eto nas na vrhu Prisojnika.

Uspon kroz kamin podno vrha

Uspon po žljebu pred sam vrh

Na vrh Prisojnika  (2547 m) dolazimo točno u 12 h i 10 minuta.  Na vrhu smo zatekli desetak planinara koji su došli iz drugog pravca. Pa Hanzovoj poti sreli smo samo jednog planinara. Sa vrha Prisojnika prelijep je pogled na sve strane svijeta. Ovog puta, oblaci su  skrili tu ljepotu Alpskih vrhova od našeg pogleda.  Pored planinara koji odmaraju, tu su i kavke koje nam prave društvo čekajući da i one dobiju svoj dio kolača.

Hranim kavke koje mi jedu iz ruke

Pogled na Razor

Zajednička fotografija na vrhu Prisojnika

Na vrhu se ne zadržavamo mnogo zbog slabijeg vidika, svega pola sata koliko nam je trebalo da se odmorimo i marendamo, da se utisnu žigovi na potrebna mjesta u planinarske dnevnike. Za spust smo odabrali ferratu - „Kopiščarjevu pot“, koja slovi za tehnički najzahtjevniji osigurani penjački put u Slovenskim Alpama. Spust započinjemo u 12 h i 40 minuta po južnoj strani i nakon pet minuta hoda dolazimo do smjerokaza i križanja putova.

Smjerokaz koji nas upućuje na Vršič preko Prednjeg okna. Lijevo put se odvaja i vodi preko Mlinarice i na drugo okno. Na ovom raskrižju skrećemo desno po markiranom putu koji preči vršne padine  Prisojnika, spuštajući se prema grebenu.

Bočni spust  prema grebenu

Sve što se više spuštamo vidici su sve bolji i ako se oblaci i dalje zadržavaju po vrhovima.

Pogled na veličanstveni vrh Prisojnika

Pogled  prema vrhu Prisojnika

Put nastavljamo dalje po otvorenom i razvidnom grebenu na sve strane.

Pri spustu na stazi po grebenu

Nakon 1 sat hoda dolazimo do raskrižja putova: ravno po južnoj strani staza vodi do Vršiča, a desno po Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.

Spust kroz okno po 15  metarskoj glatkoj stijeni osigurano klinovima i sajlom

Pri dnu stijene

Pogled kroz okno

Nakon spusta po kamenoj litici našli smo se u vrlo opasnom dijelu okna, gdje se staza spušta vrlo strmo po mokrom, skliskom i kršljivom dijelu puta, bez osiguranja. Hodamo polako i oprezno, kako ne bi došlo do klizanja i odronjavanja kamenja.

Na kršljivom dijelu staze kroz okno. Na dnu te pećine osjećate se jako sitnim i nemoćnim. Nakon izlaska iz pećine još jedan pogled unazad na okno.

Okno i sa njegove lijeve strane - kameno lice starca sa bradom (ako ste umjetnička duša to ćete vidjeti – moguće da na fotografiji i nije toliko izraženo nego kad gledate uživo). Prolaskom kroz okno nastavljamo  spust po kršljivom i vrlo strmom dijelu staze, gdje je odronjavanje kamena vrlo česta pojava. Na našem spustu imali smo dva puta odronjavanje kamenja, kojeg su prouzročili nepažljivi planinari koji su se penjali iznad nas. Na svu sreću, dobro je prošlo, nije bilo problema. U ovakvim situacijama da te i manji kamenčić  pogodi u glavu ni  kaciga – ćelada  ne bi pomogla.

Pogled sa staze na greben Mojstrovke i na Poštarski dom na Vršiču

U nastavku puta slijedi prava avantura po vrlo atraktivnim vertikalnim stijenama, procjepima, uskim policama, hoda se na rubu provalije, provlačimo se, pužemo po trbuhu između stijena, pa opet vertikala, pa tako sve do izlaska iz stijene. Put je vrlo dinamičan i nadahnjujući, pogledi izvanredni, obzirom da je vrijeme lijepo. Nekoliko fotografija sa tog spusta.

Provlačenje kroz stijene i rupe

Provlačenje kroz stijene, uske otvore i rupe

Puzanje po trbuhu između stijena

Spust po vertikalnim stijenama uz pomoć klinova, klanfi i sajli

Spust po vertikalnim usjecima i procijepima

Napokon, nakon 3 h spusta izašli smo iz stijene na lakši dio puta, sa kojeg  se vidi nadasve znamenita i poznata „Ajdovska Deklica“.

Ajdovska Deklica

Na stazi u društvu Ajdovske Deklice iza nas

Kako se sve više spuštamo, sunce po malo odmiče i pod drugim kutom pada na Ajdovsku Deklicu, stvarajući tako  „efekt sjene“ostarjele, umorne  i usnule  Deklice.

Izbrazdano i ostarjelo lice Ajdovske Deklice

Još jedan pogled na greben Mojstrovke

Nastavljamo stazom obraslom travom i niskim arišem do još jednog, zadnjeg spusta po stijeni.

Posljednji spust u podnožje stijene. Dalje, staza nas vodi lijevo kroz travu i šumu ariša do raskrižja putova.

Na stazi kroz šumu ariša

Tako dolazimo do raskrižja: Desno staza vodi po Kopiščarjevoj poti do Erjavčeve koče, a lijevo do Poštarskog i Tičarjevog doma. Mi se odlučujemo krenuti prema Tičarjevu domu na Vršiču, gdje smo dogovorili prijevoz od Vršiča do parkirališta - koče na Gozdu, gdje su parkirani naši automobili. Od ovog raskrižja staza se lagano uspinje do ceste koja desno vodi do Poštarskog doma. Mi nastavljamo put lijevo po makadamskoj cesti do Tičarjevog dama, gdje  dolazimo točno u 17 sati.

Tičarjev dom na Vršiču (1620 m)

Dakle, za uspon po Hanzovoj poti do vrha Prisojnika trebalo nam je 4 h i 40 minuta, a za spust po Kopiščarjevoj poti trebalo nam je 4 h i 20 minuta. Ukupno provedeno vrijeme sa svim pauzama trajalo je 9 sati.  

U nastavku slijedi: gpx tragovi na Google Earthu, gpx na topo karti, vertikalni profil staze, te link na album fotografija sa uspona na Prisojnik, koje nisu obuhvaćene ovim putopisom.

Gpx tragovi na Google Earthu

Gpx tragovi na topo karti

Vertikalni profil staze

LINK – Album fotografija